Što ću biti kad sam već odrasla?
24.05.2007., četvrtak
Alfa mužjaci - izumrla vrsta?
|
Od kad sam se udala, nikad nisam dvojila svoju odluku, ali nešto u zadnje vrijeme mi je posebno drago da sam se istupila iz svijeta slobodnih i dostupnih. Pogotovo od kada često izlazim vikendima i gledam na što se svodi igra zavođenja, «barenja», «upucavanja», lovljenja komada –nazovimo to kako hoćemo. Svjedočim ja tako ježevim mukama koje prolaze moje (uglavnom sve) slobodne frendice. Radi se o «uzorku» ekipe 30-something, sve manje-više akademski obrazovanih ljudi, koji su vidjeli nešto svijeta, društvenih, zgodnih, skloni humoru i ne pretjerano tragičnom gledanju na život ( usprkos tome što ih je život zagrizao tu i tamo- ne pretjerano duboko, ali ipak…). Dalo bi se sagledati stvar iz muškog kuta, ali skoncentrirat ću se na žensko viđenje. Tema posta rodila se prošle subote, zahvaljujući Tajani. Tajana iam 40 godina, no prolazi bez problema za 10 godina mlađu ženskicu. «Ženskica» baš i ne odgovara opisu- Tajana je prototip moderne amazonke: visoka, atletski građena ( ne, nema biceps ko Vin Diesel ili nogu ko Stojičkov – jednostavno sve stoji čvrsto na mjestu), duge crne kose, izražajnog lica na kojem dominiraju puna, velika uvijek crveno namazana usta. Ima nešto mračno (osim njene «goth» obleke ) i tajanstveno, pomalo divlje u Tajani, što tipove ili privalči ili automatski odbija. Onih prvih ima više. Sjedimo mi tako na terasi dragog nam kluba i šaramo pogledom po okupljenima. Tajan započinje monolog: «Pogle! Sve pičkice! Gdje su alfa mužjaci??!! Jel ima neki tip koji će me primiti, onak muški , da ja osjetim da je to MUŠKO, a ne mamim sin??!! Dosta mi je maminih sinova, svjetića, omega tipova!!!! Hoću pravo MUŠKO!! Pa kaj je to sve izumrlo??!! Pičkice!!!» Iako je ovaj pristup malo ipak preradikalan jasno mi je što Tajana želi reći. Današnji muškarci ostavljaju dojam kao da se boje žena. Pogotovo onih samouvjerenih ( pod tim ne uključujem one čija samouvjerenost graniči sa uobraženošću) sa čvrsto izraženom osobnosti i stavom. Da skratim priču - uglavnom se od žena očekuje da naprave prvi korak, da zatraže broj telefona, plate cugu, pitaju nedvosmislena pitanja, pa ako treba i odvuku muškarca drito u krevet. Primjer: Moja lijepa Nina i njen Rafael zabrijali su zahvaljujući činjenici da ju je Rafael zavodio i neumorno «bario». Tako joj je ostvarila pradavna želja da ona bude «zbarena»- umjesto da se muči osvajajući njega. No kad je došlo vrijeme da «konzumiraju» vezu Rafaelova samouvjerenost je pala na nulu. Pustio je lijepu Ninu da preuzme svu moguću inicijativu – on je smrznut, da ne kažem usran ( eto rekla sam  ) čekao da ga ova doslovce siluje. Naravno da je nakon toga, u njenim očima, kao muškarac doslovce potonuo. On se vadio na to da nije htio ništa požurivati da se ona ne bi osjećala neugodno. Halo?? A vrlo je ugodno kad žena u mrežastim čarapama i minjaku gura dekolte pod nos i šlatari te po opasnoj zoni. Nedajbože na takvu navaliti, jer će se sigurno osjećati povrijeđeno. Nekima očito treba sve nacrtati.Primjer: Lea je pukla na Juru do te mjere da je počela stalno subotom izlaziti s nama da bi ga vidjela. Počelo je sa Jurinim usputnim dobacivanjima u klubu, pogledima, i na kraju joj se i predstavio. Pa su počeli čavrljati onako usput, neobavezno. Kad dalje od toga nije išlo, a ona nije više mogla podnijeti njegove nedvosmislene poglede i slučajne dodire u prolazu, tražila ga je e-mail. Ko fol da mu pošalje slike iz kluba. Počeo je tako ping –pong mailovima, jednom tjedno, ali dalje ni makac. A svi mi slučajni promatrači znamo da se i Lea Juri sviđa. Samo kaj je ona pukla i sad ju je prošla volja. A on i dalje bleji li bleji u nju, čeka njene mailove, zgrabi je za ručicu u prolazu, tepa joj «lipa»…Pa da se ubiješ! Sve si mislim, možda nam je sve ovo napravila naša ženska emancipacija. Žene rade, neke i na dobro plaćenim, rukovodećim pozicijama, izlaze bez muških ( i dobro se pri tom zabavljaju), same si plaćaju cugu, kupuju si- ne čekaju da ih muškarci darivaju, penju se na Mt Everest, lete na Mjesec, same podižu djecu ( neke silom prilika, neke po vlastitom izboru), same žive ( i pri tom se dobro snalaze), … Je li moguće da smo na tom našem putu ka «emancipaciji» kastrirale naše muškarce do te mjere da više ne znaju kako se ponašati s nama, kako nas osvojiti – da ne kažem ukrotiti? Nadam se da ipak nije tako i da Tajanini alfa mužjaci nisu izumrla vrsta, mitska bića iz legende. Njen tata tvrdi da jesu. Ja se oko toga ne moram brinuti – upecala sam jedan od rijetkih živućih primjeraka «old school» muškaraca. To su oni koji donose cvijeće, otvaraju vrata, pridržavaju kaput, daruju bez nekog posebnog povoda. I taj me «zbario», prije nego što sam okom trepnula. |
14.05.2007., ponedjeljak
Kako biti vječno mlad, vječno lijep i -kome to treba??
|
Svake godine nekako baš prije ljeta malo se dublje zagledam u facu koja zuri u mene iz ogledala. Zbrajam štetu koju sam si napravila prekomjernim sunčanjem, pokušavam pogoditi gdje će me nakon ovog ljeta zadesiti koja bora. Mislim, tolko se mažem kremam sa raznoraznim faktorima da me sve strah vlastitog udjela u zagađenju mora. Ali badava mi to, godine su godine. Sve do nedavno bila sam 100 & uvjerena da ću u neko, vrlo skoro doba zaleć na stolić neke plastične kirurgije. Nije da sam osobito tašta na svoj izgled, au contraire. Jedino imam reklamaciju na nos. Sve je ok dok ne okrenem profil. Nekako mi je, hmmmm..papagajski. Uložila sam žalbu na nos svom tati. Rekao mi je da je rok za reklamacije prošao. Nakon što sam postala redovni pratitelj serije Nip/Tuck (Reži me) naglo sam se ohladila od ideje uljepšavanja svog profila. Nekako si ne mogu zamisliti da netko po mom nosu ore s čekićem i dlijetom. Ili da mi prerežu po skalpa, pa natežu li ga natežu da bi izravnali par bora. Jesus!! Imam frendicu koja je operirala nos ala Barbra Straisand. Nismo je vidjeli jedno mjesec dana, niti je koga puštala blizu. Snimila je sama jednu jedinu fotku svog oporavka koju mi je pokazala tek godinama nakon operacije. Misli, nagledala sam se horor filmova u životu, pošto mi je to omiljeni žanr, ali slika lica nakon operacije nosa nadilazi sve te užase. Ne mogu to niti opisati. Podljev na podljevu, žuto crno , zeleno, bijelo- na lice u svim duginim bojama, totalno izobličeno od podbuhlosti. Nemogućnost spavanja jer nemreš normalno disati od tampona u nosu, krvavi hrački kaj se cijede iz usta. I za kraj – komplikacije. Kad je nosić već lijepo i pristojno izgledao, pojavile se neke kvrge iznutra,»malo se zakompliciralo»- pa opet ispočetka. Frendica je išla na operaciju nosa da popravi samopouzdanje, riješi se kompleksa oko izgled ai sl. Je li pomoglo? Ne bih rekla, jer sam je i nakon toga viđala u životnim situacijama, pogotovo onima vezanim uz ljubav, gdje se vidjelo koliko ustvari malo samopouzdanja i životne snage posjeduje. I to niti još 10 operacija face neće nikad promijeniti. Ljubim svoj papagajski nos –lijepo paše uz moju tvrdoglavost nosoroga. Prije ljeta zagledam se i malo niže od glave. Celulit mi napreduje prema ušima! Guzica mi daje do znanja da je krajnje vrijeme da je odvojim od kompjutera i usmjerim prema ergometru  Godine borbe sa mojoj oooooogrooomnom pozadinom, nagnale su me da u jednom trenutku poželim liposukciju. Onda sam zbog relativno neurednog života htjela - ne htjela izgubila 10 kg, a s njima ode i guza. Podsvjesna panika da će se moja rit ko Velebit vratiti, odala sam se povrću , voćuz, algama i sličnim makrobiotičkim «delicijama» (koje i danas čine veliki dio moje prehrane) i vježbanju u teretani ( fuj! To ne radim više)Moja Nina školski je primjer pokusnog kunića za raznorazne preparate protiv celulita- ne vjerujem reklamama, samo pitam nju jel dobro ili ne. Ide u teretanu već godinama, trudi se zdravo jesti- i figa! Opet ga ima! Ne toliko, ali ima! Čak i oko njenih premršavim zglobova na rukama!! Nekako što sam starija pomirila sam se sa time da je bitka protiv celulita izgubljena već pri samoj pomisli na nju. Osim ako odustanete od: kave, šećera, soli, cigartea, alkohola, slatkiša, ulja, pečenja, idete rano spavati, pijete cisternu vode dnevno ( super za one poput mene koji zadržavaju vodu), bavite se sportom 6 dana u tjednu ili ste pak jogi, pa vas se stres ne dotiče… Ako to sve uspijete pišite mi kako. Moja majka im asve skupa 3 djece, živi u SAD, carstvu GMO hrane, ima 53 godine i tijelo 20-godišnjakinje. Građu sam naslijedila od nje, pa je uvijek pitam, a kako pobogu majko??!! Mama u životu nije: popila kavu, zapalila pljugu, kušala alkohol. Maa jede polusirovo povrće i sokove od istog, ne unosi apsolutno nikakav šećer u tijelo ( bar ne onaj industrijski) , od mesa njupa ribu sa žara i trči maraton. Da prihvati takav način života trebalo joj je 20 godina. Što me tješi jerbo ću i ja u u 50-ima izgledati ko bomba!!:-)  Kad god pogledam u krajnjem očaju svoj dio tijela ispod pojasa, sjetim se scena iz Reži me gdje dugačkom štapinom ruju ženama po trbusima, nogama i sišu van zločesto salo. Pa se potom sjetim jedne poznate realitiy show mame koja je isto izvela da se riješi trbušine. I nakon toga je od kita nastala vitka srna? Ne , nego foka! A kad pogledate stopu rizika od komplikacija nakon liposukcije, dođe vam da se ljubite u guzicu kaj ste tak pametni da još niste tome podlegli. I za kraj, svima onima koji se u očaju trljaju kremicama protiv celulita nadajući se čudu kojeg nema i misle kako su zbog toga ružne, slijede dvije činjenice: Činjenica 1. 97% živućih žena ima celulit-ako nas je toliko znači da bi se možda trebalo čuditi onima koji ga NEMAJU, ne? I prodati im recept kako da ga steknu i uklope se u većinu!  Činjenica 2.: stiže u obliku anegdote koja mi se desila prošlog ljeta: Mjesto radnje: apoteka Lica: farmaceut, farmaceutkinja JA: Dobar dan! Zanima me ova krema protiv celulita od XY. (ljubazna teta informira me o blagodatima kreme, dolazi drugi kupac dok a ja vrtim kremu po rukama i teta preuzima drugog kupca) JA (stričeku farmaceutu): hmmmmm…. Koju bi mi vi preporučili ovu, ili onu drugu novu? (striček farmaceut me odmjeri od glave do pete) Jel znate vi koga celulit stvarno smeta? JA ( odmahujem glavom ) STRiČEK: Samo vas! Mi muški ga, vjerujte, niti ne primjećujemo! Got iT??? |
01.05.2007., utorak
Kako me rasplakao 1. Maj
|
Rijetko se rasplačem. Nisam po prirodi cmizdravica, smatram se tvrdim orahom. No današnji dan u Maksimiru me uzburkao. 1. Maj, Praznik rada u državi u kojoj je maleni postotak može od svog rada živjeti i nečemu se nadati. jednako mali postotak spomenutih sretnika uopće ima posao. Oni koji su rintali i narintali se, trebali bi banjati po vikendicama na moru, stečenim svojim radom i trudo. Ali ne. Oni nemaju za kruh, pa kopaju po kontejnerima, skupljaju ispod štandova kad se placevi zatvore. Oni se vozikaju zimi po tramvajima, jerbo za grijanje nemaju, a jedino im je javni prijevoz besplatan. Svi ti koje sam spomenula gurali su se danas u redu za grah. Ne toliko zbog tradicije, nego zato što će im to ovoga tjedna biti možda jedini topli obrok. Sirotinja, klošari, starci, "have-nots" što bi Englezi rekli. A najgore od svega je što nikome nije posebno stalo. Nitko se ne želi protiv toga boriti, nitko ne diže pobune potiv socijalne nepravde, niti jedan Prvi Maj , čini se neće biti zapamćen po nečem revolucionarnom, što če promijeniti ono što je "trulo u državi Danskoj". Davni prvi Praznik rada proslavljen je s ranjenima i poginulima, ali nešto se i promijenilo. Nije frka poginut ako gineš za pravu stvar...Možda su tako mislili i dečki koji su u trapericama i tenisicama odlazili na front, ali to je već druga priča. Na mojoj omiljenoj stranici Pticica.comnašla se i jedna slika jednog istinskog majstora fotografiranja, pod nickom Sony.  sony.Pticica.com E tu sam se slomila. Jer to sažima sve ono što sam nadrobila u ovom postu. No umjesto da cmoljim, pakujem sutra pol ormara robe koju uopće ne nosimo ( kao na kraju krajeva i svake godine) i furam u Crveni križ, Caritas, ili već drito onome kome je potrebno...Ako znate nekog, poput ovih ljudi sa slike, javite. I kad legnete doma u krevet na toplo, sit, zdravi, sigurni i voljeni, recite hvala Bogu. Jer očito nismo svi te sreće. |
29.04.2007., nedjelja
Život, smrt i ostale (ne)bitne stvari
Da li je tome krivo moje rano ustajanje nakon sinoćnjeg tulumarenja ( zašto da nedjeljni ručak i quality time sa A1 trpi zbog mog bančenja ),vijest o smrti Ivice Račana koje se non-stop vrte na radiju ili subotnji obilazak groblja s bakom, ali danas mi se po glavi motaju razmišljanja o životu, smrti i sličnim veselim temama. Radilo se o VIP-ovima ili običnim smrtnicima, vijest o nečijem kraju bubne me u glavu, pa postanem (ponovo ) naglo svjesna da je život prekratka avantura. I na što ga mi potrošimo?? Većina uzalud potroši vrijeme : radeći posao koji ne voli, živeći u mržnji i zavadi sa obitelji i prijateljima, u lošim brakovima i vezama, na prijateljstva s ljudima koji to nisu zaslužili, ganjajući lovu i ostale prolazne materijalne vrijednosti….I sve to uz obilato trošenje živaca što na kraju dovodi do raznih boleština, rakova, tumora, živčanih slomova…Meni je dovoljno rano došlo iz guzice u glavu da ne valja trošiti dragocjeno vrijeme na nešto što te čini nesretnim, jadnim i što te čini osobom nesnošljivom za ljude koje voliš. Naime godinama sam radila posao koji se fino plaćao, ali…Tokom posljednje dvije godine doma su me vidjeli nikad, a kad bi me i vidjeli bila je to neka frustrirana, nadrkana ženska, vječno na rubu živčanog sloma, mršava poput štapa ( tko će jesti kad ti je želudac stisnut ko čvarak!), u strahu od ludil šefova, još luđih klijenata, općenito u totalnom neredu. Nakon što sam završila na hitnoj od napada gastritisa, malo sam računala. Kad sam zbrojila ono što od posla dobivam, a što gubim, skužila sam da sam u debelom minusu. I dala otkaz. Avanturica u koju je luksuz upustiti se u današnje vrijeme. No mene je više bilo strah gubitka sebe, svog muža i zdravlja, nego burze. The One mi je tom prilikom rekao da eto, imamo jedan život koji je prekratak da bi u njemu bili nesretni.I to je moja misao vodilja. Silno se trudim eliminirati sve ono što moj život čini mizernim. Teško je to, ali malo po malo …Možda se neke stvari ne mogu jednostavno nestati, ali čemu trošiti dragocjeno vrijeme žderući se zbog toga. Danas jesi, sutra nisi. I kad ti dođe vrijeme da pokucaš Sv. Petru na vrata i kažeš njogovom Šefu «Račun, molim!», ono što je važno je da ne žališ za ničime i budeš čist pred samim sobom. U zadnjih par mjeseci oprostila sam nekim ljudima stvari koje neki ne opraštaju cijeli život. I kad muža pošaljem vrit, a on bijesan ode na posao, ne propustim ga nazvati čim izađe iz kuće i reći «Ej voli te ova tvoja budala najviše na svijetu i zato joj oprosti!» I kad dođem mrtva u 6 ujutro iz kluba, u 9 sam na placu po domaći sir, jabuke i krumpir i sve to teglim baki na drugi kraj grada, jer možda slijedeći vikend za to neću imati priliku. I kad me moj bivši šef ispratio zadnji radni dan s posla uz riječi da nikad više nećemo razgovarati, jer sam ga razočarala, ja ga pozovem na vikend u prirodi sa mužem i psom. Onda jedemo štrudle i deremo se ko pavijani pjevajući svi troje po šumi, izgrlimo se i kažemo da se volimo. Jer moj bivši šef je moj tata. Ima 63 godine i slabo srce. Pa čemu da se onda mrzimo zbog sitnice kao što je obiteljska firma. Jer život je prekratak za bilo što, a kamoli za mržnju. Pa ak mi sutra kad izađem iz kuće padne cigla na glavu il' me pokupi tramvaj, znat ću da sam sve napravila kako valja. |
17.04.2007., utorak
HVALA I SORRY
|
samo još nešto... ...hvala svima koji su uporno tu dolazili i nalazili figu! Bit će postića, kuhalo se svašta mojoj glavi! Posebna hvala Experiance-e koji me uporno špotao i na kraju uspješno natjerao da mi se mozak prešalta na mod za pisanje!  |
06.04.2007., petak
SRETAN USKRS!!!
|
Svim ljudima na blog.hr želim sretan Uskrs, a ponajviše onima iz kućice desno, mojim omiljenima! Neka ovaj veliki blagdan unese mir i radost u Vaša srca, obitelji, domove, živote... Svima koji Uskrs ne slave zbog svojih vjerskih uvjerenja, želim da Vam ovaj blagdan bude početak nečeg novog: novog života, nove vjere ( u sebe prvo, a potom i ljude oko Vas ), nove nade u nešto bolje od ovog što Vam se trenutno nudi... Budite dobri, sretni i zdravi!!!  |
31.03.2007., subota
POMOZITE PSIĆU!!
Ako imate mogućnosti i ljubavi prema životinjama, ili pak znate nekoga tko ima (oboje), na "lageru" imam jednog preslatkog psića, poznatih mi roditelja koji bi volio imati dom. Evo i slike sa kontakt telefonima, a evo i mog maila za full size verziju slikice nesretnog peseka:kstar@net.hr |
27.03.2007., utorak
Prokletstvo prve ljubavi-"mala" ispovijest o The One
Opet dragi mi bloger Experiance.blog.hr izaziva prstiće da zaplešu po tipkovnici svojim postom o prvoj ljubavi. Prokletstvo i ljubav riječi su koje baš nekak i ne idu zajedno. Osim možda u mom slučaju. Vrijeme je za koju riječ više o osobi u mom blogu poznatoj kao The One. Kad sam ga prvi put vidjelam, da mi je neko rekao da će upravo on biti TAJ, poslala bi ga na liječenje. The One je bio po svemu totalno moj anti-tip. Sam njegov izraz lica i način na koji me znao pogledati zano me natjerati u stanje krajnje agresivnosti. Bila bi mu glavu razbila i to sa velikim veseljem. Zašto? Pa eto tak, jednostavno me iritirao...Do trenutka kad mi se, zbog nekakve moje banalne geste, zahvalio i nasmiješio. E tu sam ja ostala ko' mokrom krpom opletena. Samo sam ostala buljiti u njega ko' zadnje tele i to je bilo to. Zašto? Opet pojma nemam. Rado to danas zovem upletanjem sudbine ili neke više sile, jer da se ničim izazvan zaljubiš ko' pas u nekog koga ne možeš živog vidjeti to je meni nepojmljivo. Od tada The One i ja provodismo dane i većinu noći nerazdvojni, uglavnom razgovarajući do iznemoglosti. Već tada mi je bilo jasno ako svatko ima svoju polovicu, ja sam svoju upravo našla. Nikad nisam bila umorna od njegovog društva i ponekad me doslovce morao otpremiti doma kako bi ulovila barem dva tri sata sna. Ma kakvo spavanje, jelo, pilo...The One je bio moja duhovna hrana, moja životna energija- moje sve. I onda su živjeli sretno i zadovoljno i imali 10-oro djece... E pa nisu! Cijela moja "bajka" događala se za vrijeme mog života na jednom Otoku. Točnije za vrijeme moja zadnja dva mjeseca boravka tamo. HEJ!! Zadnja dva mjeseca ja nađem ljubav svg života, a provela sam tamo DVIJE godine!! Go figure!! The One je to saznao dva tjedna prije nego me čelična ptica odnije natrag u moje pravo gnijezdo. A ja sam obećala da ću se vratiti brzo. Obećanje ludom radovanje. A stvarno sam htjela vratiti se, ali nije išlo. Zid koji nas je razdvajao, dizao se na koju gdo stranu bo se okrenula. Ljubav preko telefona trajala je 10 mjeseci, a onda je The One rekao da više ne može čekati. Kad dođeš, dobro dođeš, ali.. Fair enough! U životu su mu se događale mnoge ružne stvari koje je trebalo riješiti, a ja sam se osjećala izravno krivom. Jer da sam se vratila, možda bih mogla pomoći... Godine su prolazile, The One je nestao u akciji, nisam imala nikakvihvijesti o njemu,ali sjećanje na njega niju isparilo. I nisam nikada srela nikoga tko bi mi mogao nadomjestiti ljubav koja je obilježila naše živote. Nakon 12 godina ponovnoi sam u kontaktu sa The One. Živi na nekom drugom, još udaljenijem Otoku sa petogodišnjim sinom (njegova sliak i prilika) i njegovom mamom, koju navodno ne šljivi pol posto...zbog ovog i onog...nije važno. Ponovni kontakt sa mojoj prvom ljubavi bio je pravi pakao. Uplašila me bujica emocija koju osjećam prema tom čovjeku, jo me više uplašio izljev emocija s njegove strane..Pa se pitaš, a čemu sve to, zašto osjećaji nisu nestali, sad kad smo posvećeni drugim ljudima, živimo drugačije živote? Jerbo prva ljubav doista nema zaborava, bila sretna ili tužna, prava ili "ljubav iz vrtića". Da pojasnim naslov, moja prva ljubav je prokletstvo. Jer je još uvijek jednako živa kao prvog dana. I to me smeta. Jer ja sam se odlučila provesti život s mojim mužem, a moje srce je malo tijesno kad se u njemu naguravaju dvojica. I zato me boli. Pitali me jednom, da sam znala da ću ponovno pronaći The One, bi li se udala za mog muža. Odgovor je ne. Iskreno, najiskrenije. Jer morala bi sebi i The One dati šansu koju smo, smatram nepravedno izgubili. The One smatra da bi trebali pokušati ispočetka. Šta košta, da košta! A ja mislim da je cijena koju bi danas platili za to previsoka. Pitali me jednom, da moram birati, koga bi izabrala? Odgovor je:niti jednoga! Radije bi život provela sama ko prst. Jer život bez mog muža ne bi bio život. A život bez The One bi bio ko juha bez soli. Jer zahvaljujući njemu upoznala sam ljubav u svom najveličanstvenijem obliku; takve je ljubav inspirirala pisce, slikare, arhitekte, pjesnike... egomanijački tvrdim da je takva ljubav pokretačka snaga svijeta. LJudi o njoj čitaju, gledaju filmove, slušaju legende,...a koliko njih prođe kroz život ne osjetivši makar i mrvicu TAKVE ljubavi? Zato se smatram srećkovićkom. Koliko kod me to koštalo, isplatilo se!  |
24.03.2007., subota
Subota predvečer....
.....a ja još uvijek bauljam po kući u pidžami!!?? Valjda zato kaj je lijepa nova i zgleda onak... za van nositi, ne!? Ne želim niti pomišljati na opciju da mi se nekakva depra prikrada iza ćoška, pa da me boli guz kak izgledam i vučem se u pidžami ko strašilo! Ide se van, Nina jedva čeka ker me prošli vikend nije bilo i cijeli tjedan mi priča "kaaaaak buuumo seee strgaaaaali, staaaara onoooo neeeee..!!" A valjda bumo heheh   Samo kaj tome prethode kraće pripreme: prati kosu, krotiti istu ( fenom,gelom, lakom, žbukom, živim vapnom..), izbor obleke ( zmazane tenisice, nema smisla u "mom" klubu fine cipelice nosit, trapke, crno nešto s diskretnim "ja-sam-udata" dekolteom), žbukanje face ( opa, nova bora - daj još deci tekućeg pudera!), vješanje điđa i baja na sebe ( lančuga s mlinskim kamenom oko vrata, naušnice do pupka, prsten za kopanje očiju slučajnim prolaznicima...). I za čas sam spremna! Pošto se u zadnje vrijeme radije izražavam slikovno ( "jetna sliiika goforila tisuća riječ") pozivam sve moje omiljene blogere (vi iz kućice s desna!) i sve koji se nekim čudom tu zateknu da "linknu" na galeriju Pticica.com ( k8astrophe se kličem!) i bace oko na moje "umjetnosti".  |
23.03.2007., petak
Najseksi hrvatica
 ako mislite da se radi o joše jednom Severina-postu, na krivom ste mjestu. Van!  Dopao mi je u ruke visokotiražni domaći časopis (nikome reklama na mom blogu osim meni  ) koji donosi slike 100 najseksi hrvatica. Listam, listam, ... gledam slike,... pa gdje sam,.. nema me tu.. Aha! To su najseksi POZNATE Hrvatice Zurim ja u čudu u 1. na listi najseksi: curetak od svojih 18 godina, kći poznate mame i još poznatijeg tate, smješka se kiselo s naslovnice. To je najseksi Hrvatica?? Namjerno naglašavam TO jer s 18 godina nekako baš nisi sasvim siguran što si još, kaj ne? Mislim, osjećaš se svakako, a najmanje seksi, a ako to već jesi u tim nježnim godinicama, onda to (uglavnom) pokušavaš sakriti. Osim ak ti furka nisu grupnjaci po školskim zahodima još od 6. osnovne, pa s 18 već nosiš haltere i dvostruki push up ( ima toga, ima, ali fala bogu ne toliko koliko se piše). Promatram novoustoličenu najseksi Hrvaticu i biti ću brutalno iskrena: na okruglom lišcu, (kakvog ima vaša susjedica, mlađa sestra, ili bilo koja druga prosječna curica), farbanoj plavoj kosici i tijelu koje se tek riješava "dječjeg sala" ne nalazim ništa seksi. A tko god da to smatra seksipilnim ima ozbiljnih problema sa vlastitom seksualnošću. Žalostan pokušaj da djevojku, koja je lijepa zbog svoje bezgranične mladosti ( ali nikako seksi ), lošim stylingom i lopatama šminke pokušavaju prodati pod seks simbol zbog nečije samo-reklame ( njenih roditelja možda?!) Ostale "pratilje" spomenute curice šaka su prenapirlitanog ( pazi riječ!) jada koju većina Hrvata prepoznaje kao seks bombe zbog: velikih usta ( da ne kažem čvalja, čuba..jer TO tak izgleda!), dugih kosa, velikih (gumenih) cica i nekih olovčica koje bi trebale biti noge. E da, i ak ima više od 40 kila onda je debela krava! ( među spomenutima nema gđice. Ane Begić kojoj seks viri iz očiju. Niste to primijetili?? ) Među ovakvim karikaturama žene strše 2-3 istinske ljepotice - šteta što ih nije više. Je li Sevka ( aha! ipak pišem o njoj) izvršila lobotomiju nad Hrvatima, i postavila hrvatse standarde o tome što je zapravo seksi?! ( vidi opis koji prethodi) Moja frendica Vana uspješno me uvjerava kako ima nade za hrvatske muškarce. Vana je metar šumska jagoda, brineta, sa dvoja leđa ( čitaj. ak nema push up, nema ni cica!), ima kratke nogice i veeeeliku guzicu. Dobro možda ne tak veliku, ali ona je tak mala da joj rit izgleda ko Velebit. Frajeri padaju u nesvijest. Gdje god dođemo, Vana nam pobere sve komade. Bez pretjerano truda. Jer Vana ima osmijeh širok poput svoje pozadine, velike smeđe oči iz kojih pali vatra, zarazan smijeh i još zarazniji šarm. U našem je društvu ona najseksi Hrvatica. Što me podsjetilo na moje brojne obožavatelje koji su me salijetali ko komarci, iz doba kad sam nosila hlače broj 44. Vrag ti po kompleksima- kad sam izgubila rit i mast, odoše i obožavatelji. Ostade ih samo par najvjernijih. Da sam muško vjerojatno bi padala na žene poput Vane- nema mi ništa seksipilnije na ženi ( ili muškarcu ) nego smisao za humor i način na koji zrači netko tko se dobro odjeća u svojoj koži. Sama ljepota nije dovoljna. Možda zato što je (brzo)prolazna i nekako - šuplja. Uostalom prave ljepotice i seks bombe kriju se upravo po našim stubištima, menzama, na šalterima banaka, tramvajima, trafikama, za volanom u traci do vas... |
